-Često se narod Vasojevića, tragajući za pravom definicijom o srećnoj porodici, pozivao na staru srpsku poslovicu koja glasi: „U složnu porodicu sreća sama po sebi dolazi”. A da je to tako potvrdila nam je i Ljubinka Bojović iz andrijevičkog sela Bojoviće, smještenog na živopisnim obala Zlorečice, dok je ispred porodične kuće, u društvu brojne rodbine i prijatelja, proslavljala svoj devedeset drugi rođendan. Ona je, uz bogatu trapezu i vesele zdravice, nenametljivo, prepričavala svoju životnu priču, stavaljajući do znanja da se uvijek treba prisjećati mudrih izreka, poput one Nikolaja Velimirovića da je „ljubav prema roditeljima glavna i osnovna škola ljubavi, bez koje se ne ide dalje”. Činila je to sa osmijehom na licu, ne krijući radost što je, okružena pažnjom najbližih, dočekala da joj se porodica odužuje i na ovakav način. Uz zahvalnost svima koji su uveličali rođendansku svečanost, i, kako reče, ispunili joj srce toplinom, sa njenih usana tekle su blage i razborite riječi iz kojih se lako moglo zaključiti da je baba Ljubinka, uz dosta rada, truda i odricanja, uspješno odgovarala svim, ni malo lakim, životnim zadacima. Izrodila je sinove Mila i Dragomira i kćerke Olgu i Persu. Oni su joj podarili 13 unučadi i 26 praunučadi, što, kao naglasi, za nju, predstavlja najveće bogatstvo ovoga svijeta.
– Ništa se na ovom svijetu ne može izmjeriti sa zdravom i složnom familijom. Složnu porodicu i Bog nagrađuje. Meni je sudbina bila naklonjena i podarila mi je baš takvu porodicu, što potvrđuje i ovaj dan. Srećna sam zbog toga jer nije uzalud rečeno da je porodica veza sa prošlošću i most ka našoj budućnosti – istakla je baba Ljubinka.
Rođena je ova, još uvijek razborita i pokretna, starica 1926. godine u susjednom selu Božiće, i to u bratstvu Jukića. Njen otac Vukašin, nosilac zlatne Obilića medalje, bio je ugledan čovjek u Vasojevićima, kao i njegovi brojni preci, među kojima je bilo dosta mudrih i učenih ljudi. Djevojačke dane pamti po ratnim strahotama i grčevitoj borbi za goli opstanak. Prisjeća se da je tokom Drugog svjetskog rata, u društvu oca i braće, rođaka i komšija dopirala i do Zidanog Mosta i da je nakon toga uspjela da se vrati u svoje rodno selo. Ističe da joj nije bilo lako da preboli gubitak najmilijih koji su nestali u ratnom vihoru. Međutim, kako naglašava, stegla je srce i nastavila da živi, shvatajući da je čovjek veliki koliko je kadar da pobijedi teškoće.
– Pamtim ratne strahote. Duga je to priča. Jednom riječju, ne ponovilo se. Teško je kad se čovjek suočava sa odlaskom najmilijih, ali moralo se naprije – navela je baba Ljubinka.
Stupila je ona nakon Drugog svjetskog rata u bračnu zajednicu sa suprugom Pantom Bojovićem sa kojim je, sve do 1994. godine, u zaseoku Lajna Luka, dijelila životne teškoće i blagodeti. Ističe da je, i pored mukotrpnog i teškog rada, imala skladan brak, i da joj je najvažnije bilo da svoju djecu izvede na pravi put.
– Puno sam radila u životu, kao i moj suprug koji se upokojio prije više od dvadeset godina. Suočavali smo se sa oskudnim vremenima. Dosta toga teškog me udaralo po glavi. Danas je svaka zgoda, pa to naše vrijeme mladi naraštaji i ne mogu da razumiju. Njima je sve na dugme, a ja sam veš prala u hladnoj vodi, i ljeti i zimi, kad je znalo da bude i 20 stepeni ispod nule. Držali smo stoku, izdižući na planinu Jelovica, koja je od naše kuće udaljena šest sati dobrog hoda. Obrađivali smo zemlju. Gradili kuću, sve sa željom da potomstvu pružimo što više i izvedemo ga na pravi put. U svemu tome smo imali sreće, jer su nas djeca poštovala i bila poslušna, što nam je davalo snage da idemo dalje. To im se vratilo na najbolji način, jer su i oni stvorili svoje domove i zdrave porodice – naglašava baba Ljubinka, ističući da se narod ranije mnogo zdravije hranio i da je zbog toga manje i posjećivao ljekare.
Istakla je da joj djeca ne dozvoljavaju da bude sama, iako je sposobna da se još uvijek stara o sebi. Zato boravi kod svih po malo, žaleći iskreno što se vrata njene porodične kuće na Lajnoj Luci otvaraju samo povremeno.
– Žao mi je što se naša porodična kuća u Bojovićima otvara samo povremeno, jer su se djeca, u potrazi za boljim životom, nastanila u nekim drugim sredinama. Ovdje dolazimo uglavnom ljeti, prisjećajući se kako se u ovim krajevima nekada radilo i kako je bilo mnogo više naroda. Žao mi je što se imanja ne obrađuju kao ranije i što se ljudi, zbog loših životnih uslova, masovno sele. Ali, bez obzira na to, ja sam presrećna što su se moja djeca dobro snašla i što gledam ovakvu kitu zdravog potomstva. Raduje me što su tu moja unučad i ostala rodbina i prijatelji, kao i moji Jukići koji su došli da me uvaže. Voljela bih da su tu i moji najbliži koji žive u Kragujevcu, Vojvodini, Italiji, Americi i drugim mjestima, ali daljina učini svoje. Zato neka ih sve zajedno Bog čuva i neka im uvijek najpreča bude porodica, jer i narodna poslovica kaže: „Kako te kuća prati, tako te selo sreta” – poručila je baba Ljubinka, podsjećajući da njen najstariji unuk ima 47 godina.
Ispratila nas je ova starica na nogama, ističući da tako nešto red nalaže. Istakla je da čovjek ne može sam na ovom svijetu i da su iskreni prijatelji uvijek dobrodošli u kućama Bojovića. Kazala je da se redova i običaja ne smijemo odricati, dok su nas njeni najbliži pozvala da i naredne godine dođemo da zajednički proslavimo sledeći baba Ljubinkin rođendan.
D. JOVOVIĆ